“Ništa nije sigurno osim smrti i poreza”, kažu Amerikanci. Da vidimo kako stoje stvari s porezom i objavljivanjem knjiga na Kindleu…

NAPOMENA: Budući da još ništa ne prodajem na Kindleu, brojke su samo teoretske. Financije su nešto o čemu nemam pojma, a sljedeći su podaci proizašli iz mojih istraživanja i nagađanja. Dakle, ne uzimajte ih zdravo za gotovo.

Recimo da stavim knjigu na Kindle i odredim da je cijena 5 dolara. Prodalo se 100 primjeraka. Koliko će moja tvrtka dobiti od tih 500 dolara?

• Kindle uzima svoj postotak. Ako je kupac iz Amerike, Kanade ili desetak europskih zemalja, Kindle uzima 35%. Ako je iz ostalih zemalja (pa tako i Hrvatske), Kindle uzima 70%. U ovom primjeru pretpostavit ćemo da su svi kupci iz zemalja gdje Kindle uzima 35%.

• Ako sam dobro shvatio, američka država (Amazonova domovina) uzima svoj postotak: 30% na sav novac koji odlazi iz zemlje. To ne vrijedi ako je između Hrvatske i SAD-a sklopljen ugovor o dvostrukom oporezivanju, ali koliko ja znam, nije.

• Hrvatska država uzima svoj postotak: 25%. Naime, e-knjiga podliježe PDV-u i uopće se ne računa kao knjiga. (Ne, Hrvatska tu nije zaostala, isto vrijedi i u Europi.)

Prema tome…

500 * 0.65 * 0.7 * 0.75 = 170

Od početnih 500 dolara dobivam 170 dolara, odnosno 34%.

Naravno, ako sam u ulozi prevoditelja i izdavača, moram još jednom platiti porez kada autoru isplaćujem njegovu polovicu zarade. Ne da mi se računati, ali u tom slučaju svaki od nas dobiva nekih 12-13% početnog iznosa.

Ukratko, trebamo se mnogo više potruditi od Amerikanaca ako želimo zaraditi na Kindleu.

S druge strane, Smashwords uzima samo 15%, a plaća izravno na PayPal (Amazon plaća čekom), pa možda ne vrijedi američki porez. Ali na Smashwordsu se proda znatno manje knjiga nego na Kindleu.

Ipak, nije još vrijeme za depresiju. Kad nešto objavim, vidjet ću kako ide. Možda se dotle dogodi čudo i ukinu se porezi na e-knjige.

Dječak i djevojčica. Mladić i djevojka. A između? Tinejdžer i tinejdžerica. Odvratne li riječi. Zašto uopće postoji? Slovenci su bili pametniji od nas: budući da se engleska riječ “teenager” zasniva na nastavku “-teen” za brojeve od 13 do 19, oni su ga zamijenili svojim nastavkom “-najst” i tako dobili “najstnik”. To zvuči i kao da se trebaju “najti”, jer traže sami sebe. No prijeđimo na knjige.

Udruženje američkih izdavača objavilo je izvješće više od tisuću izdavača, iz kojeg se vidi da su ljudi u siječnju 2012. mnogo više čitali nego u siječnju 2011. Ovisno o kategoriji knjiga, porast se kreće između 20% i 70%, s jednim izuzetkom: e-knjige u kategoriji “Children/Young Adult” skočile su za 475%!! Dakle, ako netko čita, čitaju najstnici. Zapravo, pretpostavljam da knjige kao što su “Igre gladi” gutaju i milijuni ljudi stariji od 20 godina. Kome se još čitaju ozbiljne knjige?

Na kraju malo razbibrige. Na sajtu Wordle možete unijeti bilo kakav tekst (može i roman), i odmah će se pojaviti “word cloud”, oblak u kojem su najveće riječi one koje se najčešće pojavljuju u vašem tekstu. Postoje razne opcije za stvaranje što ljepšeg oblaka. Ne možete ga snimiti kao sliku, ali to se lako rješava programima za snimanje ekrana (ja koristim EasyCapture, besplatan je). Evo kako izgleda oblak riječi za moj blog:

Još prevodim knjige za Kindle, a kako je taj posao jednako zanimljiv kao kopanje kanala, evo nešto novosti iz svijeta e-izdavaštva…

Već nekoliko godina traje sukob titana: Amazona i Applea. Neko vrijeme Amazon je bio neprikosnoven, držao je 90% tržišta e-knjiga. Naravno, položaj je izgradio na svojem golemom tržištu papirnatih knjiga, ali ne samo na tome. Kad je izdao Kindle, Amazon je počeo prodavati elektronske knjige po nižim cijenama nego papirnate, čak i kad je razliku u cijeni morao nadoknađivati izdavačima. Tako je privukao golemu masu čitatelja koji su htjeli uštedjeti. To je imalo još jednu posljedicu: ljudi su uzeli zdravo za gotovo da e-knjige moraju biti jeftinije od papirnatih.

To se papirnatim izdavačima nije nimalo svidjelo. Njihovo nezadovoljstvo iskoristio je Steve Jobs, šef Applea kojeg danas veličaju kao proroka, dok se zapravo radi o proizvođaču igračaka koji je znao dobro zaraditi. Pet velikih izdavača – Simon & Schuster, Hachette, Penguin, Macmillan i HarperCollins – dobilo je od Jobsa neodoljivu ponudu: potpišite ugovor s Appleom da se vaše knjige izdaju na iPadu po cijeni koju vi sami odredite, a Apple će uzeti 30%. Uvjet je da se i svi drugi izdavači (Amazon) drže istog pravila. Jobs je to nazvao “agencijskim modelom”, a radilo se o čistom lihvarenju preko leđa čitatelja.

Njegov biograf Isaacson ovako citira Jobsa: Rekli smo izdavačima: ‘Krenut ćemo s agencijskim modelom, gdje ćete vi određivati cijenu, a mi ćemo dobiti naših 30%. Istina, kupac plaća nešto više, ali vi to ionako želite.’ (…) Onda su oni otišli Amazonu i rekli: ‘Potpisat ćete agencijski ugovor, inače vam ne damo knjige.’

Amazon nije potpisao ugovor, izgubio je mnogo bestselera i udio mu je pao na 65%. S druge strane, Apple je ugrabio samo 10%, a Barns & Noble 20% sa svojim Nookom. Međutim, u Americi je potrošač kralj, pa je problem preskupih knjiga došao do njihovog ministarstva pravosuđa, koje je prije par tjedana objavilo da istražuje Appleove ugovore zbog sumnje u nezakoniti monopol. Iako su pregovori još u tijeku, navodno će se situacija ubrzo vratiti na staro i izdavači će Amazonu morati dopustiti da prodaje njihove knjige za sitan novac.

Nedavno sam objavio post Ne znaš pisati? Nema veze!. Predložio sam pisanje publicističkih knjiga gdje nije potrebno spisateljsko znanje, nego se skupljaju zanimljivi materijali koji su već na engleskom i uobličuju se u zanimljivu knjigu. Usput sam nagađao da se to na Kindleu već radi na veliko. Nisam ni slutio do kojih su dubina ljudi spremni ići…

Naletio sam na sajt koji bi se mogao nazvati Ne znaš raditi? Nema veze!, jer prodaje CD s uputama za bezočno kopiranje tuđih djela i njihovo objavljivanje na Kindleu. Prevest ću samo najbolje dijelove tog nevjerojatnog oglasa:

Uzmite ovaj novi novcati video-tečaj i dajte ga svojem bračnom drugu, asistentu, bratu… ma, možete ga dati i svojem desetogodišnjem djetetu!
Oni će u vaše ime stavljati 10 ili čak 20 novih knjiga na Kindle SVAKI DAN!

Netko drugi RADI – a vi samo ubirete LOVU

Divota… O takvom objavljivanju e-knjiga, koje je za izdavaštvo isto što i “spam” za e-mail, pisao je Reuters, ali zapravo nitko ne zna koliko takvih knjiga ima na Kindleu. U tom članku zanimljivi su neki drugi podaci: 2002. godine u SAD-u je objavljeno 215.000 papirnatih i 33.000 elektronskih knjiga, a 2010. godine objavljeno je 316.000 papirnatih i 2,8 milijuna elektronskih knjiga! Budućnost je u e-knjigama. Amazon planira da će 10% zarade u 2012. dobiti od Kindlea. Inače, taj članak spominje i platformu koju koristim za hrvatske knjige, Smashwords, koja ima manje spama od Kindlea zato što temeljitije provjerava knjige koje se tamo objave.

Ja ne namjeravam “spamati” Kindle. Knjige koje nastanu prema mojim uputama ne smiju biti prepisane. Bit će dovoljno zanimljive da ih i ja poželim pročitati, kao i dovoljno originalne da mogu stati iza njih.

U prvom savjetu za brzo tipkanje predložio sam zamjenu četiri tipke na tipkovnici. Novi se raspored nauči u nekoliko dana i tipkanje je brže. Danas predlažem korak dalje, koji je nešto zahtjevniji.

Akordna tipkovnica (chording keyboard, chorded keyboard) omogućava pritiskanje više tipaka odjednom, kao sviranje akorda na klaviru. Glavna prednost takve tipkovnice je veća brzina, naravno.

Članak na Wikipediji predstavlja razne vrste takvih tipkovnica. Zanimljiv je nizozemski Velotype (Veyboard), ali dizajniran je za nizozemske slogove i zahtijeva godinu dana učenja.

Ja sam našao brže rješenje. Većina slogova u hrvatskom jeziku sastoji se od kombinacije suglasnik + samoglasnik. Na temelju toga smislio sam slogovnu tipkovnicu, koja je zapravo standardna tipkovnica modificirana pomoću vrlo korisnog programa AutoHotkey. Način tipkanja nauči se za manje od jednog sata, ali trebat će vam nekoliko tjedana dok vam ne uđe u prste. Po mojoj procjeni, ubrzava tipkanje za najmanje jednu trećinu.

Upute: Slogovna tipkovnica.

Ako počnete primjenjivati ovu metodu, svakako mi napišite komentar ovdje, zanimaju me vaši dojmovi i eventualna poboljšanja.

Prije nekoliko mjeseci bio sam na Gornjem gradu, na skupu pod imenom “Književno prevođenje u digitalno doba”. O prevođenju nisam čuo ništa. Ali sam zato jako mnogo slušao o izdavačima. Kako im je teško na elektronskom tržištu, ali se prilagođavaju. Kako je elektronsko tržište opasno jer svugdje vrebaju pirati. Kako je Amazon zao jer zna izdavati bolje od svih drugih. Skup se pretvorio u orgiju papirnatih izdavača koji jedni druge uvjeravaju kako su sposobni, važni i potrebni.

Onda je došao neki tip iz telekoma i predstavio Planet 9, platformu za elektronsko izdavanje knjiga. Opet ista priča: oni surađuju sa svim velikim papirnatim izdavačima, izdavač može sam formatirati knjigu, izdavač određuje cijenu itd. itd. Javim se za riječ i pitam čovjeka kako ja, samostalni prevoditelj, mogu staviti neki prijevod na njihov sajt. Objašnjava mi da je objavljivanje posao za velike dečke koji imaju firmu. Ja mu kažem da imam firmu. On nešto zbunjeno mumlja i onda mi kaže da se mogu poslije javiti njihovoj službi, pa će vidjeti. Drugim riječima, takve kao ti uopće nismo uzeli u obzir.

I onda ono najgore. Jedna prevoditeljica iz publike prigovara mi da prvo moram nabaviti autorska prava da bih nekoga preveo. Očito, moji su kolege već toliki robovi da moraju pod svaku cijenu naći razlog zašto ne smiju biti slobodni. Kad joj kažem da sam preveo knjigu u javnom vlasništvu, kojoj je autor umro prije više od 70 godina, ona šuti i prijekorno me gleda. Kako se usuđujem preskočiti urednike i izdavače!

Ali to je ono što se događa, htjeli mi to ili ne. Nestaju posrednici. Za 20-30 godina urednici će biti deset puta malobrojniji nego sada. Pisci će izdavati sami. Prevoditelji će izdavati u direktnom dogovoru s piscima i dijeliti dobit. To je ono što hrvatski izdavači ne žele razumjeti. Ali čak i kad bi razumjeli, svejedno bi izumrli. Više nikome ne trebaju.

I na kraju, zašto šogun i Holandez? O tome priča Michel Foucault u nekoj svojoj knjizi. Prije više stoljeća, japanski je šogun čuo da na Zapadu jako cijene neku vještinu koja se zove matematika i s kojom se navodno mogu raditi velike stvari. Premda je Japan u to doba imao izolacijsku politiku, u zemlji je svejedno bilo mornara sa Zapada, a jedan od njih, neki Nizozemac, znao je ponešto matematike. Šogun mu je platio da podučava… japanski narod? Ne, ni slučajno! Ne smije narod u rukama imati nešto tako moćno! Platio mu je da poduči samo njega, šoguna, i pod prijetnjom smrti nije smio podučavati nikoga drugoga. I tako je šogun naučio matematiku. S kojom nije napravio ništa, naravno. A gdje ju je naučio Holandez? U nekom nizozemskom brodogradilištu, gdje je pitao jednog majstora ovo, drugog ono, gledao kako se radi, skupljao znanje koje je kolalo naokolo.

To je razlika između slobode i zatucanog monopola. Hrvatski izdavači, ti bijedni zaostali šoguni, misle da je kultura samo ono što prođe kroz njih. Ali internetsko izdavaštvo otvoreno je svakome. Ne morate imati dozvolu za pisanje, što god o tome mislili Planet 9 i njemu slični.

Svatko može napisati publicističku knjigu koju će Amerikanci kupovati na Kindleu. Odnosno… gotovo svatko. Trebaju vam tri stvari: prosječno znanje engleskog, volja za radom i suradnja sa mnom.

To je sve. Ne treba vam talent, ne morate znati engleski kao materinski, čak ne morate ni znati pisati. U čemu je trik?

U ovome: već je sve napisano. Na Internetu su tisuće, možda milijuni članaka iz američkih i britanskih listova koji čekaju da ih netko okupi u knjige. Samo izaberite temu – neku vruću ili intrigantnu temu kao što su filmske zvijezde, nove tehnologije, predsjednički izbori, tračevi, seks, kriminal, što god zanima Amerikance – i počnite kopati po Googleu. Čim vidite nešto što vam izgleda zanimljivo, što biste sami htjeli čitati, iskopirajte taj tekst u vaš fajl u Wordu. U vrlo kratkom roku imat ćete materijala za knjigu od dvjesta stranica.

A autorska prava? Nije li to krađa? Nije, jer tu ja uskačem u priču. Kad okupite taj materijal u suvislu cjelinu, kad ga rasporedite, kad osjetite da su vaše engleske sposobnosti došle do granice, javite se meni. Ja ću preraditi tekst tako da to više neće biti zbirka članaka, nego posve nova i originalna knjiga, autorsko djelo, nešto što se može prodati. I prodat ćemo je.

Već vas vidim kako pitate: zašto onda to svi ne rade? Znate što, mislim da to svi i rade. Uvjeren sam da iza američkih prezimena na tisućama knjiga na Kindleu stoje mali Kinezi koji rade ovo isto što predlažem vama.

Dobro, zašto onda ja to već nisam napravio? Jer nemam vremena! Trenutačno radim tisuću stvari i treba mi pomoć. Ako želite napraviti ovo što vam predlažem, obavezno mi se javite! Novac leži na Kindleu i čeka da ga pokupimo.

U ovih tjedan dana otkako redovito pišem blog, povećao se broj onih koji mi šalju e-mailove o svojim književnim djelima koja žele objaviti. Ovdje ću ponoviti ono što pišem svima njima: objaviti hrvatsku knjigu na Smashwordsu možete odmah, sami ili preko mene. Zapravo, ne da možete nego biste morali. Kad vidite svoju knjigu u javnoj ponudi, odmah ćete ozbiljnije razmišljati o njoj.

Imam nezgodnu osobinu da radim više stvari u isto vrijeme, pa kasnim sa svima. Osim što prevodim Laszla Gaju na engleski, početkom godine dobio sam ponudu koju nisam mogao odbiti. Perverznom igrom sudbine, Školska knjiga mi je ponudila da prevedem Amandu Hocking.

Niste čuli za Amandu Hocking? U prethodnom postu pisao sam o J. A. Konrathu, koji je jedan od glavnih aktera u svijetu e-pisaca. Ali Hocking je diva, primadona, Marijana na barikadama Kindleove revolucije. Počela je kao Konrath, s odbijenicama; ali dok je Konrath ipak krenuo putem papirnatog izdavaštva i tek onda prešao na internet, Hocking je doživjela da joj odbiju 17 romana do 26. godine. Onda je vidjela Kindle i pomislila “zašto ne”, izvadila romane iz virtualne ladice i pljusnula ih na Kindle, sama samcata, bez urednika, bez izdavača, bez ikoga. Bilo je to u travnju 2010. Do ožujka 2011. zaradila je dva milijuna dolara, a prodaja joj se popela na devet tisuća knjiga dnevno.

I sada Školska knjiga uzima te sirove romane, daje ih meni da ih prevedem na uzoriti hrvatski jezik, koji će zatim pregledati i ispravljati lektorica i urednica. Nije li to apsurdno?

Inače, radi se o romanu Switched, čija je glavna junakinja neprilagođena srednjoškolka koja odjednom otkriva da nije čovjek nego trol, da može psihički utjecati na tuđu volju i tko zna što još, a oko nje se mota tajanstveni visoki crnokosi mladić, naravno. Nedavno sam čitao američkog kritičara koji kaže da jedna od najčešćih tema e-knjiga glasi: “Hej, pa ja imam nadnaravne moći!” Takve knjige privlače “young adults”, nesigurnu mladež koja želi otkriti nešto iznimno u sebi, pa se lako uživljava u te maštarije.

U Hrvatskoj se prezirno govori o takvoj literaturi, ali u Americi uopće ne. Ne možeš imati jaku književnost bez jakog, zdravog i besramnog šunda. Dobro je biti Krleža, ali dobro je biti i Zagorka. Pogotovo ako vas prevedem na engleski.

Ako pišete ili želite pisati, svakako čitajte blog J. A. Konratha, A Newbie’s Guide to Publishing. Konrath je pisao šund-romane koje je odbilo bezbroj izdavača, a onda je otkrio Kindle i počeo izdavati sam. Danas je milijunaš.

Među piscima koji su se obogatili tako što su zadnjih godina samostalno izdavali na Kindleu, Konrath nije najbogatiji. Ali poseban je po nečemu drugome: čovjek vam otkriva sve! Ne samo kako uspjeti kao samostalan pisac na internetu, nego i koliko je točno zaradio (sto tisuća dolara u tri tjedna u prosincu 2011.). Osim toga, nema dlake na jeziku.

Isplati se kopati po starim postovima na tom blogu, pogotovo iz razdoblja kad je Konrath tek krenuo u osvajački pohod, jer sadrže cijelu hrpu savjeta (o pisanju, objavljivanju, dizajnu naslovnice, blogu, Amazonu, papirnatim izdavačima itd. itd.) i motivacijskih govora koji vas praktički sile da nešto napišete i objavite.

Da vidite otprilike o čemu se radi, ovdje sam preveo njegov post od 13. siječnja ove godine:

Otrijeznite se

Moja priča o tome kako sam zaradio sto tisuća dolara u tri tjedna na Kindleu kruži posvuda, i primijetio sam da ljudi reagiraju na nekoliko načina.

1. Nekima je drago zbog mene i zbog mogućnosti koje se otvaraju pred njima. Znaju koliko sam truda i muke uložio da uspijem. (Bert Carson jako lijepo govori o tome.)

2. Neki ponavljaju onu glupu glasinu da sam uspio zbog svojih papirnatih knjiga. Nemam više volje odgovarati im. To je sto posto krivo.

3. Neki misle da govorim cijelom svijetu da je lako uspjeti i da se svatko može obogatiti ako sam objavljuje e-knjige.

4. Neki i dalje tvrde da sam marketinški genij i žele znati kako mi to polazi za rukom.

Dopustite da odgovorim na sve te reakcije.

Napisao sam 9 romana i prikupio više od 500 odbijenica u razdoblju od 10 godina prije nego što sam u ovom poslu zaradio ijedan cent.  Svoj deseti roman prodao sam 2002. zajedno s pravima na dvije buduće knjige za ukupno 110.000 dolara.

Moj izdavač nije mi htio platiti turneju po knjižarama za moju prvu objavljenu knjigu. Nisu mi dopustili ni službeno potpisivanje knjiga jer bi morali nešto platiti. Zato sam počeo osobno navraćati u knjižare i osobno prodavati svoje knjige. U knjižarama sam provodio između četiri i osam sati dnevno. Jeste li ikad na jednom mjestu prodali stotinu knjiga za 25 dolara po komadu? Ja jesam. To je užasno.

Za sljedeću knjigu izdavač je platio turneju. Službeno sam potpisivao knjige, a u slobodno vrijeme navratio u još 100 knjižara.

Sljedeće godine proveo sam ljeto na putu i potpisivao u više od 500 knjižara. To me zamalo slomilo.

Osim toga, posjetio sam desetke konferencija, književnih sajmova i knjižnica. Posjetio sam 42 savezne države radi vlastite promocije.

Poslao sam 7.000 pisama knjižnicama i knjižarama radi vlastite promocije, a svakom pismu priložio sam potpisan podložak za piće. [Napomena MM: Serija Konrathovih krimića zove se po koktelima.]

Uredio sam jednu zbirku priča i napisao desetke pripovijedaka koje su se prodale (za sitniš) na velikim tržištima.

Moj je izdavač odustao od krimića, pa tako i od mene, a moja sljedeća trilogija (125 tisuća dolara predujma) slabo se reklamirala. Nisam išao na turneju jer nisam imao novca.

Zatim sam napisao roman strave. Dobio sam predujam od 20 tisuća i ugovor za još dvije knjige. Prva se brzo isplatila, ali druga im se nije svidjela. Prepravio sam je, ali opet su je odbili. Napisao sam i treću, a oni su tražili da je prekrojim. Odbio sam. Bilo mi je dosta.

Nisam bio uspješan pisac papirnatih knjiga. Išlo mi je kako-tako, životario sam, kubureći od honorara do honorara. Nisam zarađivao više od 50 tisuća godišnje, a velik dio tog novca trošio sam na putovanja.

Nisam odustao. Slao sam e-mailove na adrese deset tisuća ljudi. Među prvima sam shvatio važnost MySpacea (sjećate se MySpacea?), Facebooka i Twittera. Imao sam jednu od prvih uspješnih književnih turneja po blogovima – posjetio sam 100 blogova u mjesec dana.

No i dalje nisam imao uspjeha.

Tada se pojavio Kindle. One odbijene romane nudio sam na svojem sajtu besplatno. Dobio sam e-mailove od čitatelja koji su htjeli čitati te romane na Kindleu, ali Kindle 1 nije znao čitati fajlove u PDF-u. Malo sam istraživao i otkrio da Amazon ima program za samostalno objavljivanje. [Napomena MM: Za "samostalno objavljivanje" u nastavku koristim staru dobru riječ "samizdat". Potječe iz ruske avangarde, a igrom sudbine opet je aktualna.]

Ponudio sam neke svoje stare knjige i pripovijetke za mali novac. I počeo zarađivati. Počeo sam zarađivati više nego što sam ikad zaradio na papirnatim knjigama.

Moje papirnate knjige nisu privukle ljude mojim samizdatima, nego obratno. Moji se samizdati prodaju deset puta više nego moje papirnate knjige. Ljudi me ne kupuju zato što sam tijekom godina posjetio 1.200 knjižara. Ne kupuju me zato što imam popularan blog o izdavanju knjiga. Ne kupuju me zato što vole moje stare knjige.

Zaradio sam 100.000 dolara u tri tjedna od ljudi koji nemaju pojma tko sam. Kad bi znali tko sam, kupili bi te knjige prije mnogo godina. Jer sam ih objavio prije mnogo godina.

Nemojte me krivo shvatiti. Znam da imam vjerne čitatelje. Znam da nekima moje ime nešto znači. Ali zarada od tih ljudi neusporedivo je manja od zarade na marketinškom stroju koji se zove Amazon.

Zašto sam siguran u to?

Zato što su sve moje knjige bile (donedavno) na drugim prodajnim platformama, gdje su imale osrednji uspjeh u usporedbi s bestselerima.

James Patterson dobro se prodaje na Kindleu, ali on se dobro prodaje i na Sonyju, Kobou, Appleu i B&N-u. Ja se na Kindleu prodajem bolje od mnogih Pattersonovih knjiga. Ali nigdje drugdje.

Dakle, za taj uspjeh nisu zaslužni ni moje ime ni moja prošlost. Niti moj trenutačni rad na marketingu, jer uopće ne radim na marketingu. Šest mjeseci nisam bio na svojoj stranici na Facebooku. Imam stranicu za fanove, ali ne znam je koristiti. Nikad nisam platio nijednu internetsku reklamu. Imam ljude koji me prate na Twitteru, ali to su pisci, a ne čitatelji.

Trenutačno zarađujem mnogo novca zato što dobro pazim što Amazon radi, mnogo pokusiram i imam sreće.

Istina, bio sam marljiv. I sada sam marljiv. Ali nitko ne zaslužuje uspjeh. NIKAD nisam rekao da se svi mogu obogatiti na e-knjigama.

No rekao sam više puta da pisci mogu poduzeti neke stvari kako bi imali više sreće. I da je put samizdata neusporedivo bolji od papirnatog puta kojim sam išao godinama.

Na duge staze, osim u slučaju bestselera i golemih predujmova, pisac će UVIJEK zaraditi više na samizdatima.

Ako zbilja želite vidjeti kako sam uspio, vratite se na početak mojeg bloga i počnite čitati. Pratite kako sam putovao iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, dok nisam stigao ovamo.

S druge strane, svako je putovanje jedinstveno. Nekim se piscima posreći ranije. Drugima se još nije posrećilo.

No ako pišete dobre knjige s dobrim naslovnicama, dobrim opisima i dobrom obradom teksta, i ako stalno pokusirate i iskušavate nešto novo, imat ćete veće šanse.

Možete li biti uspješan pisac samizdata?

Ovisi. Koliko vam je jaka želja za radom i koliko ste dugo spremni čekati da uspijete?

Ja sam prvu odbijenicu dobio 1988. Marljivo sam radio 24 godine čekajući na ovakav uspjeh.

Ako imate takvu ambiciju, uvjeren sam da ću vas jednog dana vidjeti na listi uspješnica.

Želim vam da to čekate kraće od mene.

Svima mnogo uspjeha u 2012. godini! Ima ga sasvim dovoljno za sve.

Engleski list The Guardian ima članak Deset pravila za pisanje, gdje razni književnici daju savjete kako treba i ne treba pisati. Ovdje prenosim one koji su mi se najviše svidjeli.

Roddy Doyle:

• Na radni stol ne stavljaj fotografiju svojeg omiljenog pisca, pogotovo ako je to jedan od onih velikana koji su počinili samoubojstvo.
• Budi dobar prema samome sebi. Ispisuj stranice što brže možeš, koristi dvostruki prored, preskači svaki drugi redak. Svaku novu stranicu slavi kao malu pobjedu…
• …sve dok ne stigneš do 50. stranice. Onda se smiri i počni razmišljati o kvaliteti. Smiješ se uzrujavati, to je u opisu posla.
• Ne traži na Amazonu knjigu koju još nisi napisao.
• Smiješ provesti nekoliko minuta dnevno pišući bilješku o piscu: “Obično provodi vrijeme u Kabulu i Ognjenoj zemlji.” Ali onda natrag na posao.

Anne Enright:

• Najteže je prvih dvanaest godina.
• Zamisli da umireš. Bi li završio tu knjigu da si smrtno bolestan? Zašto ne? Ostalo ti je deset tjedana života i nešto ti u knjizi ide na živce – to je ono što ne valja. Promijeni to. Prestani se prepirati sa samim sobom. Promijeni. Vidiš? Lako je. I nitko nije morao umrijeti.

Geoff Dyer:

• Vodi dnevnik. Kao pisac najviše se kajem što nikad nisam vodio dnevnik.
• Kajanje je dobro. Kajanje je gorivo. Na stranici se zapali u strast.
• Stalno moraš imati više od jedne zamisli. Ako moram birati između pisanja knjige i nerada, uvijek ću izabrati nerad. No ako imam zamisao za dvije knjige, biram jednu umjesto druge. Uvijek moram imati osjećaj da nešto izbjegavam.
• Piši svaki dan. Navikni se bilježiti zapažanja, i to će ti malo-pomalo prijeći u nagon. To je najvažnije od svih pravila. Naravno, ja ga se ne držim.

Jonathan Franzen:

• Čitatelj je prijatelj, a ne protivnik ili gledatelj.
• Ako priča nije piščevo osobno putovanje u zastrašujuće ili nepoznato, ne vrijedi je napisati ni zbog čega osim novca.

Neil Gaiman:

• Piši.
• Slaži jednu riječ za drugom. Nađi pravu riječ, zapiši je.
• Završi ono što pišeš. Što god morao učiniti da završiš, učini to.
• Pazi, kad ti ljudi kažu da nešto ne valja ili im se ne sviđa, gotovo su uvijek u pravu. Kad ti kažu što točno ne valja i kako to popraviti, gotovo su uvijek u krivu.

Esther Freud:

• Ne čekaj nadahnuće. Sve je u disciplini.
• Imaj povjerenja u čitatelje. Ne mora se sve objasniti. Ako nešto zbilja znaš i udahneš mu život, znat će i oni.

Hilary Mantel:

• Napiši knjigu koju bi ti volio čitati. Ako je ti ne bi čitao, zašto bi je čitao itko drugi? Ne piši za tržište. Dok završiš, možda to tržište već nestane.

Michael Moorcock:

• Nađi pisca kojem se diviš (moj je bio Conrad) i preslikaj njegove zaplete i likove kako bi ispričao svoju priču, kao što se uči crtati i slikati kroz precrtavanje velikih majstora.

Will Self:

• Prestani čitati književnost – to su ionako same laži, i nećeš saznati ništa što već ne znaš (pod pretpostavkom da si u prošlosti pročitao mnogo knjiga; ako nisi, ni ne pokušavaj biti pisac).
• Znaš onaj odvratan osjećaj bezvrijednosti i sramote koji te hvata kad gledaš svoju izvještačenu prozu? Neka te umiri podsjećanje da taj užasan osjećaj neće nikada nestati, koliko god ti požnjeo uspjeha i pohvala. On je sastavni dio ozbiljnog pisanja i trebaš ga prihvatiti.
• Živi život i piši o životu. Istina je da pisanju knjiga nema kraja, ali postoji već sasvim dovoljno knjiga o knjigama.

Helen Simpson:

• Jedino što bih mogla uzeti kao pravilo jest papirić koji sam zalijepila kod radnog stola. Na njemu piše Faire et se taire (Flaubert), što meni znači: “Začepi i radi.”

Sarah Waters

• Pisanje nije “izražavanje sebe” ni “terapija”. Romani se pišu za čitatelje, a pisati znači vješto, strpljivo i samozatajno graditi efekte. Na svoje romane gledam kao na vlakić u lunaparku: moj je posao da smjestim čitatelja u vagon na početku prvog poglavlja, a onda ga pošaljem da klizi i juri kroz prizore i iznenađenja, ali put je pažljivo osmišljen, a brzina je savjesno odmjerena.

Zadie Smith:

• Ne romantiziraj svoj “poziv”. Ili znaš ili ne znaš dobro pisati. Nema “spisateljskog načina života”. Jedino je važno ono što ti ostane na stranici.
• Izbjegavaj kružoke i grupe. Gomila ljudi neće nimalo popraviti tvoje pisanje.
• Radi na računalu koje nije spojeno na internet.